Mala Tajna - Veliko Blago

Novi Dan Nova Nafaka


17.06.2016.

O Putovanju: Turkish Air Da Nositi Dva Kofera Pa Gledaj Da Ih Napuniš Smokijem

Pita me mater "A šta da ti donesem iz BiH kad budem dolazila?" Velim joj "Mama, baš ništa."

"Ništa?"

"Ni-šta!"

"A smoki? Paštete? Čokolade? Hoćeš labello? Da ti kupim u svim varijantama koje imaju? Jeste mušterije za domaći pekmez ili mozda sir? Imam divan kompot od dunja-znam koliko ljubiš dunje. Grah-neprskan? Lepinje od Destana? Domaći omač?"

"Ne, hvala."

Mama sva u čudu "Ovo se još nikad nije desilo."

"E, znaš šta mi treba! Konjska mast za reumu i mehlem za dječiju guzu i to onaj pijačni. The real stuff."

Dok čekam razne maščobe odoh da provjerim da li i dalje imam puls. A možda sam dostigla toliki nivo samokontrole kad sam mogla reći NE smokiju.

Me: 1

Smoki: 0

05.06.2016.

O Tijesnoj Kući i Bijesnoj Čeljadi

Nikad nisam zakukala zato što imam malu (i nefunkcionalnu) kuhinju. Danas sam plakala zbog te male kuhinje. O sudbino, o živote zašto nisi dala malu kuhinju Radovanu Karadžiću. Seriously, why didn't you?

16.01.2015.

Oj Kozaro, Oj Kozaro, moja gusta šumo:

Tetka Rifka je bila udata u najljepse selo pokraj Prijedora- Ćela. Ćela se stopila sa Kozarom zbog silnih snjegova I vjetrova koji bi bjesomucno urlali sa nje po citavu zimu. Do Ćela je bilvaktile vodio jedan masinski most kojeg se dobro sjecam jer me otac rahmetli preko njega hejbet puta prenio kad mi noge iznemognu hodati. Nikad nije rekao ne ili ne mogu vec bi me pokupio u naramak I tako sve do Rifkine kuce.

Zima u Potkozarju bude tolika da puca srce dok nos pomolis napolje ali se narod I dalje obilazio I sijelijo po kucama grijuci se uz Smederevac. Zimi bi tetka sermiju rano namirila I spremila se da doceka goste ili da ode u goste. Tu sam prvi put otisla kod hodze koji je [tada] imao dvije zene I ogromni nagizdani kavez za papagaje sa pocasnim mjestom u dnevnoj sobi. Mozete zamisliti sta je meni od ovo dvoje [tada] bilo zanimljivije. Taj je hodza poznat, I ostao, po tome da ga se I sam sejtan boji pa sta je kome trebalo da se ‘sredi’ njemu se obracalo. Vazda kazem da bi bilo interesantno procitati njegovu biografiju. Izmedju tetkine I komsijske kuce bila je ziva ograda od ribizle duz citavog dvorista. Iako je zivicu originalno posadio komsija, svi su je brali kad dospije za berbu. Zbog ove ribizle sam voljela otici kod komsije jer se obavezno sluzio ili sok ili slatko od iste. Sjecam se da se u dnevnoj sobi kod komsija nalazio jedan ogroman sto I cetiri jednako ogromne stolice tapacirane u zelenom plisu. Ja sam voljela sjesti na te ogromne stolice jer mi se cinilo da sam vise vazna kad se posadim na jednu od njih.

Jednog julskog dana, a sjecam se tacno jer je bilo dan-dva pred moj rodjendan, tetka I ja smo se nasle kod ovih istih komsija na kafi. Taj dan sam uspjela napraviti gareta za deset dobrih ljudi. Iscupala sam im telefon iz zida—nema svrhe objasnjavati kako I zasto. Vjerujte mi. Takodjer sam zaglavila nogu u jednu od tih stolica dok su tetka I komsinica kahvenisale. Da sam zaglavila nogu u sipke od stolice sam tek shvatila kad je tetka rekla “Hajmo kuci”. Leden me znoj oblio, matere mi, I sve je u meni na trenutak zakazalo. Naravno da nikom nisam rekla za telefon, to su I onako saznali ubrzo nakon sto smo otisli kuci a kad vas od komsija dijeli samo zivica od ribizle nije im bio veliki zahmet doci da upitaju da nisam slucajno ja krivac za telefon. Shvatite da su imali telefon na tipke I da sam pomahnitala igrajuci se sa njim. Ipak su to bile '80 kada je telefon na tipke dolazio kao bonus u kutiji od faksa i za mene je to bio vrhunac ljudske inteligencije. Naravno da sam poricala moju krivicu kao sto je hudnjak Juda porekao Isusa ali ne lezi vraze, ko jos vjeruje curetini kojoj se noga zaglavi u stolicu. A nije pomoglo ni to sto sam komsinicu, u vise navrata, pitala da li je njihov telefon dosao uz kutiju faksa. Sve je to bilo popraceno uz Rifkino tobe jarabi, tobe estakvirula.

Helem nejse, danas mi se noga zaglavila u stolicu jer jos nikad nisam naucila da je ne treba gurati tamo gdje joj nije mjesto. Leden me znoj oblio, Isusa mi.
21.12.2013.

Nova Rubrika:

Zelim zapoceti novu rubriku na blogu gdje bih zabiljezavala neke cudne, lijepe, nesvakidasnje stvari koje mi se (pri)cesto znaju desavati. Nemam previse maste u ovo gluho doba, kod mene 2 iza ponoci, ali valjda ce nesto da mi padne na pamet. Eventualno; nije hica.

 

Osoba sam koja voli cuti lijepe price, kako rekoh nesvakidasnje, cudnovate price koje oraspoloze. Volim takve price i da podjelim sa drugima. Mislim da je to jedna vrsta sadake-oraspoloziti drugoga. Npr, jedan dan sam upoznala palestinca bosanskog porijekla i takvu sam zelju dobila da pisem o tome na blogu ali mi vrag neki nedad. Mozda nekad, kad najzad osmislim tu novu rubriku.

 

Danas malecka bolesna, cak dva dana u skolu nije isla, a moramo na roditeljski da joj idem. (O Boze, jucer se rodila a danas vec sastancimo i raspravljamo ocjene i ponasanje!) Svi se fino spremimo i pravac u skolu. Nakon skole glasali smo gdje da idemo. Dva izbora su bila: hakati vrane okolo ili kuci. Odluka je ipak pala na hakanje vrana.

 

Za vrijeme kratke voznje od skole do shopping centra mezimici su odrzane tri bukvice, saslusali smo jedno izvinjenje, usvojili dvije zalbe, osam obecanja, pet cestitanja, nabacili dva sportska pozdrava, izgovorili jedno glasno hura, otpjevali akapela interpretaciju Skyfall od Adele....i najzad dodjosmo i do nase destinacije. Tu smo malo zabusavali, hodali, kupili neke stvarcice potrebne i one "nako" potrebne i krenuli doma. Hodajuci prema kolima vec u daljini ugledam poprilicno velik novcanik bas kraj nasih kola. I kazem muzu "Evo novcanik!" a on odgovara misleci da je moj "Pa sta ce tu, podigni ga."

 

Novcanik je ogroman, onaj konobarski, pun ravan para (izbrojali nismo jer se netice nas, nije nase, nezelim tudje, boli me briga, radoznalost je ubila macku, jer bih voljela da i meni neko moje izgubljeno vrati itd). Svi moguci vazni dokumenti su u tom novcaniku: karte sa socijalnim brojevima, zelena karta, vozacka, zdravstvena. A na vozackoj slika jedne zene. Mozda cak i najljepsa uzbekistanka koju sam u zivotu vidjela. Rodjena '91, djetesce. Cak joj je i rodjendan bio prije dva mjeseca. U novcaniku njena zdravstvena karta, kako vec rece, te zdravstvena karta njenje novorodjenje bebica. Koja takodjer dijeli njezin rodjendan! Curica.

 

Uvijek sam mislila kako je mojoj rodici koja isto dijeli rodjendan sa svojom mamom. Tako je i ova mlada uzbekistanka otisla da rodi svoju curicu, na dan svoga rodjendana, i uz svu patnju koja dolazi uz porodjaj opet osjecala neku srecu jer zaboga rodjendan joj je. A poradja se, i place, i stenje, i vristi, i krvari. I opet joj drago jer joj je rodjendan. I na kraju joj doktor preda jedan mali zamotuljak u ruke i kaze "Sretan vam objema rodjedan" jer je vec do tada svo osoblje, ubjedjena sam, saznalo da je dosla da se porodi na svoj rodjedan.

 

Eto, tako sam sve nesto zamisljala...a samo Bog zna sta i kako.

 

Potrazili smo je imenom i adresom na internetu i nista nismo nasli. Kuca joj daleko da nosimo to sad sve, mada uvijek postoji opcija da joj posaljem postom. Ali znam koju agoniju osjeca ako je do tada vec shvatila da joj nedostaje novcanik sa sve parama i najvaznijim dokumentima koji je cine legalnoj u ovoj zemlji, te pozeljesmo i ja i suprug da joj odmah javimo da je sve na sigurnom, da se nebrine, i da mirno spava. Ali nista.

 

Svasta se moze saznati iz jednog novcanika. Mlada uzbekistanka i majka dvoje djece. Jedno rodjeno prije neki dan, u zimu, a prvo rodjeno prosle godine, isto u ovo doba godine. Nema niti jedne kreditne kartice u novcaniku. Pravo imigrantski, pomislih, i onda me obuze jedna misao. Sta ako je ovo sve para sto ona ima i trenutno misli da je sve izgubila. Spopala me groznica. I muza. Jer znamo oboje sta znaci imati jednu malu svotu novca koju stalno brojis i prebrojavas samo da se po stoti put uvjeris da ces imati platiti kiriju i ostale dadzbine. To je bilo davno, davno. One prve godine po dolasku iz Bosne. Neponovilo se nikada inshAllah i vazda bolji bili.

 

Onda pozovem kolegicu koja i dalje radi na onome poslu sa kojeg sam pobjegla glavom bez obzira, a na kojem sam imala pristup raznoraznim cudima koji omogucavaju da se saznaju informacije o bilo kome, pa i u misiju rupu da se sakrije. I objasnim sve i kazem trazi vlasnicu ovog novcanika da joj javimo sto prije.

 

I nadjosmo je. I lakse nam je svima. A meni lahnulo pogotovo. Kad znam vec za to dvoje njene djecice, i za nju tako mladu jer znam da sam njenih godina brinula kad cu ici u shopping a ne kad cu i kako cu djecu nahraniti.

 

Jel piju uzbekistanci kafu ;-) reko da je ponudim kad dodje po novcanik. Vjerujem da ce joj trebati nesto jako da se neskljoka od srece. Sve u svemu, bolje se uvijek od srece skljokati nego od tuge. U tu cast, nazdravljam svima: da se uvijek skljokamo od srece, da se upiskimo od smijeha dok nas bubrezi nezabole, da nadjemo sve izgubljeno, da nam na radiju uvijek omiljena pjesma svira,i da nam se uvijek putevi ukrstaju sa dobrim ljudima.

 

Amin i sve najbolje u 2014!


Stariji postovi

Mala Tajna -  Veliko Blago
<< 06/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930