Mala Tajna - Veliko Blago

Novi Dan Nova Nafaka


05.06.2016.

O Tijesnoj Kući i Bijesnoj Čeljadi

Nikad nisam zakukala zato što imam malu (i nefunkcionalnu) kuhinju. Danas sam plakala zbog te male kuhinje. O sudbino, o živote zašto nisi dala malu kuhinju Radovanu Karadžiću. Seriously, why didn't you?

16.01.2015.

Oj Kozaro, Oj Kozaro, moja gusta šumo:

Tetka Rifka je bila udata u najljepse selo pokraj Prijedora- Ćela. Ćela se stopila sa Kozarom zbog silnih snjegova I vjetrova koji bi bjesomucno urlali sa nje po citavu zimu. Do Ćela je bilvaktile vodio jedan masinski most kojeg se dobro sjecam jer me otac rahmetli preko njega hejbet puta prenio kad mi noge iznemognu hodati. Nikad nije rekao ne ili ne mogu vec bi me pokupio u naramak I tako sve do Rifkine kuce.

Zima u Potkozarju bude tolika da puca srce dok nos pomolis napolje ali se narod I dalje obilazio I sijelijo po kucama grijuci se uz Smederevac. Zimi bi tetka sermiju rano namirila I spremila se da doceka goste ili da ode u goste. Tu sam prvi put otisla kod hodze koji je [tada] imao dvije zene I ogromni nagizdani kavez za papagaje sa pocasnim mjestom u dnevnoj sobi. Mozete zamisliti sta je meni od ovo dvoje [tada] bilo zanimljivije. Taj je hodza poznat, I ostao, po tome da ga se I sam sejtan boji pa sta je kome trebalo da se ‘sredi’ njemu se obracalo. Vazda kazem da bi bilo interesantno procitati njegovu biografiju. Izmedju tetkine I komsijske kuce bila je ziva ograda od ribizle duz citavog dvorista. Iako je zivicu originalno posadio komsija, svi su je brali kad dospije za berbu. Zbog ove ribizle sam voljela otici kod komsije jer se obavezno sluzio ili sok ili slatko od iste. Sjecam se da se u dnevnoj sobi kod komsija nalazio jedan ogroman sto I cetiri jednako ogromne stolice tapacirane u zelenom plisu. Ja sam voljela sjesti na te ogromne stolice jer mi se cinilo da sam vise vazna kad se posadim na jednu od njih.

Jednog julskog dana, a sjecam se tacno jer je bilo dan-dva pred moj rodjendan, tetka I ja smo se nasle kod ovih istih komsija na kafi. Taj dan sam uspjela napraviti gareta za deset dobrih ljudi. Iscupala sam im telefon iz zida—nema svrhe objasnjavati kako I zasto. Vjerujte mi. Takodjer sam zaglavila nogu u jednu od tih stolica dok su tetka I komsinica kahvenisale. Da sam zaglavila nogu u sipke od stolice sam tek shvatila kad je tetka rekla “Hajmo kuci”. Leden me znoj oblio, matere mi, I sve je u meni na trenutak zakazalo. Naravno da nikom nisam rekla za telefon, to su I onako saznali ubrzo nakon sto smo otisli kuci a kad vas od komsija dijeli samo zivica od ribizle nije im bio veliki zahmet doci da upitaju da nisam slucajno ja krivac za telefon. Shvatite da su imali telefon na tipke I da sam pomahnitala igrajuci se sa njim. Ipak su to bile '80 kada je telefon na tipke dolazio kao bonus u kutiji od faksa i za mene je to bio vrhunac ljudske inteligencije. Naravno da sam poricala moju krivicu kao sto je hudnjak Juda porekao Isusa ali ne lezi vraze, ko jos vjeruje curetini kojoj se noga zaglavi u stolicu. A nije pomoglo ni to sto sam komsinicu, u vise navrata, pitala da li je njihov telefon dosao uz kutiju faksa. Sve je to bilo popraceno uz Rifkino tobe jarabi, tobe estakvirula.

Helem nejse, danas mi se noga zaglavila u stolicu jer jos nikad nisam naucila da je ne treba gurati tamo gdje joj nije mjesto. Leden me znoj oblio, Isusa mi.
21.12.2013.

Nova Rubrika:

Zelim zapoceti novu rubriku na blogu gdje bih zabiljezavala neke cudne, lijepe, nesvakidasnje stvari koje mi se (pri)cesto znaju desavati. Nemam previse maste u ovo gluho doba, kod mene 2 iza ponoci, ali valjda ce nesto da mi padne na pamet. Eventualno; nije hica.

 

Osoba sam koja voli cuti lijepe price, kako rekoh nesvakidasnje, cudnovate price koje oraspoloze. Volim takve price i da podjelim sa drugima. Mislim da je to jedna vrsta sadake-oraspoloziti drugoga. Npr, jedan dan sam upoznala palestinca bosanskog porijekla i takvu sam zelju dobila da pisem o tome na blogu ali mi vrag neki nedad. Mozda nekad, kad najzad osmislim tu novu rubriku.

 

Danas malecka bolesna, cak dva dana u skolu nije isla, a moramo na roditeljski da joj idem. (O Boze, jucer se rodila a danas vec sastancimo i raspravljamo ocjene i ponasanje!) Svi se fino spremimo i pravac u skolu. Nakon skole glasali smo gdje da idemo. Dva izbora su bila: hakati vrane okolo ili kuci. Odluka je ipak pala na hakanje vrana.

 

Za vrijeme kratke voznje od skole do shopping centra mezimici su odrzane tri bukvice, saslusali smo jedno izvinjenje, usvojili dvije zalbe, osam obecanja, pet cestitanja, nabacili dva sportska pozdrava, izgovorili jedno glasno hura, otpjevali akapela interpretaciju Skyfall od Adele....i najzad dodjosmo i do nase destinacije. Tu smo malo zabusavali, hodali, kupili neke stvarcice potrebne i one "nako" potrebne i krenuli doma. Hodajuci prema kolima vec u daljini ugledam poprilicno velik novcanik bas kraj nasih kola. I kazem muzu "Evo novcanik!" a on odgovara misleci da je moj "Pa sta ce tu, podigni ga."

 

Novcanik je ogroman, onaj konobarski, pun ravan para (izbrojali nismo jer se netice nas, nije nase, nezelim tudje, boli me briga, radoznalost je ubila macku, jer bih voljela da i meni neko moje izgubljeno vrati itd). Svi moguci vazni dokumenti su u tom novcaniku: karte sa socijalnim brojevima, zelena karta, vozacka, zdravstvena. A na vozackoj slika jedne zene. Mozda cak i najljepsa uzbekistanka koju sam u zivotu vidjela. Rodjena '91, djetesce. Cak joj je i rodjendan bio prije dva mjeseca. U novcaniku njena zdravstvena karta, kako vec rece, te zdravstvena karta njenje novorodjenje bebica. Koja takodjer dijeli njezin rodjendan! Curica.

 

Uvijek sam mislila kako je mojoj rodici koja isto dijeli rodjendan sa svojom mamom. Tako je i ova mlada uzbekistanka otisla da rodi svoju curicu, na dan svoga rodjendana, i uz svu patnju koja dolazi uz porodjaj opet osjecala neku srecu jer zaboga rodjendan joj je. A poradja se, i place, i stenje, i vristi, i krvari. I opet joj drago jer joj je rodjendan. I na kraju joj doktor preda jedan mali zamotuljak u ruke i kaze "Sretan vam objema rodjedan" jer je vec do tada svo osoblje, ubjedjena sam, saznalo da je dosla da se porodi na svoj rodjedan.

 

Eto, tako sam sve nesto zamisljala...a samo Bog zna sta i kako.

 

Potrazili smo je imenom i adresom na internetu i nista nismo nasli. Kuca joj daleko da nosimo to sad sve, mada uvijek postoji opcija da joj posaljem postom. Ali znam koju agoniju osjeca ako je do tada vec shvatila da joj nedostaje novcanik sa sve parama i najvaznijim dokumentima koji je cine legalnoj u ovoj zemlji, te pozeljesmo i ja i suprug da joj odmah javimo da je sve na sigurnom, da se nebrine, i da mirno spava. Ali nista.

 

Svasta se moze saznati iz jednog novcanika. Mlada uzbekistanka i majka dvoje djece. Jedno rodjeno prije neki dan, u zimu, a prvo rodjeno prosle godine, isto u ovo doba godine. Nema niti jedne kreditne kartice u novcaniku. Pravo imigrantski, pomislih, i onda me obuze jedna misao. Sta ako je ovo sve para sto ona ima i trenutno misli da je sve izgubila. Spopala me groznica. I muza. Jer znamo oboje sta znaci imati jednu malu svotu novca koju stalno brojis i prebrojavas samo da se po stoti put uvjeris da ces imati platiti kiriju i ostale dadzbine. To je bilo davno, davno. One prve godine po dolasku iz Bosne. Neponovilo se nikada inshAllah i vazda bolji bili.

 

Onda pozovem kolegicu koja i dalje radi na onome poslu sa kojeg sam pobjegla glavom bez obzira, a na kojem sam imala pristup raznoraznim cudima koji omogucavaju da se saznaju informacije o bilo kome, pa i u misiju rupu da se sakrije. I objasnim sve i kazem trazi vlasnicu ovog novcanika da joj javimo sto prije.

 

I nadjosmo je. I lakse nam je svima. A meni lahnulo pogotovo. Kad znam vec za to dvoje njene djecice, i za nju tako mladu jer znam da sam njenih godina brinula kad cu ici u shopping a ne kad cu i kako cu djecu nahraniti.

 

Jel piju uzbekistanci kafu ;-) reko da je ponudim kad dodje po novcanik. Vjerujem da ce joj trebati nesto jako da se neskljoka od srece. Sve u svemu, bolje se uvijek od srece skljokati nego od tuge. U tu cast, nazdravljam svima: da se uvijek skljokamo od srece, da se upiskimo od smijeha dok nas bubrezi nezabole, da nadjemo sve izgubljeno, da nam na radiju uvijek omiljena pjesma svira,i da nam se uvijek putevi ukrstaju sa dobrim ljudima.

 

Amin i sve najbolje u 2014!

14.11.2013.

Supa će izliječiti sve:

Kad zapocnu prvi zimski dani, kad udjem u kucu i sa vrata odpuhujem i vicem ‘brrr’ pozelim pojesti nista vise nego tanjir supe i parce domaceg hljeba.  Mislim da me nista nemoze ugrijati bolje od grijalice tople supice, po mogucnosti neka krem corbica koja je dovoljno ‘jaka’ da bude citavo jelo (uz krisku dobrog hljeba) ili posluzena kao obecavajuce predjelo.  Ova moja krem corba od krompira je tako glatka, svilenkasta, ma klizi….a posluzila sam je uz domaci hljepcic obogacen maslinama I kimom.  PS hljebcic je napravljen od ostatka mase za ustipke ;-))). 

 

Toplo preporucujem I supicu i dva- u- jedan tijesto za ustipke/pogacice koje se zakuha noc prije, zaboravi u frizideru preko noci, sutradan naprave dizani ustipci koji su van ovoga svijeta a popodne budu kisele lepinje koje su perfektna pratnja ovoj blagoj krem corbi. 

 

U drugim vijestima blizi nam se  kraj ove godine i neznam za vas, ali meni je ova godina proletjela ovom brzinom: fiiiiiiiiiiiiiiiiiijjjjjjjjjjjjjjuuuuuuuuuuuuuuuuuuu.

Prosle godine, u ovo doba, odlucila sam napustiti posao koji me je godinama gusio i ubijao sve ljudsko u meni.  Gurala sam sedam godina na tom poslu i radila samo zbog jednog razloga a taj razlog je bio iskustvo.   Steceno iskustvo ti niko nemoze osporiti niti ignorisati.  Tesko mi je o ovome i pricati/ pisati ali vjerujem da ce mi ova ispovjest pomoci da zacijelim.  Sledim se kad pomislim da sam 7 godina, iz dana u dan, gurala na poslu koji sam u sustini voljela (posao nije bio problem vec ljudi i politika koja je vezana uz posao) ali koji je bio tako naporan da sam znala doci kuci vecinu dana oko 10 noci i ustati sutradan u 6 i opet tako citav dan kao zombi.   Moje kolege, moji pretpostavljeni, nisu mogli da vjeruju kada sam najavila moj neposredni odlazak.  Par dana nakon toga moji pretpostavljeni su me pozvali na sastanak na kojem su, bila sam ubjedjena, htjeli diskutovati moj odlazak I datum istoga te moju zamjenu.  Bila sam, malo je reci, iznenadjena kada su mi dali sledecu ponudu: unapredjenje.  Da, ponudili su mi unapredjenje i sestocifrenu godisnju platu samo da ostanem.  Onaj sejtan sto cuci u svakome i koji nikad nije zadovljan sa nafakom ma koliko velika bila je skocio na tu ponudu.  Ali, koliko god  sam bila pocascena ovom velikodusnom ponudom drago mi je reci da je u meni predvladalo samo jedno a to je bila ljubav za mojom familijom i djetetom koje sam sve manje i manje poznavala zbog stotine sati provedenih na poslu. 

 

Nakon dosta razmisljanja, pricanja sa prijateljima, familijom, pricanja same sa sobom, strahovanja od neimastine (svasta se covjeku vrti po glavi kad je uplasen od nepoznatog), plakanja, pricanja sa Bogom, molitve, jos malo plakanja odlucila sam dici ruke od svega i napustiti posao. 

 

Prvi slobodan ponedeljak sam spavala do 9 a potom se digla sa ogromnom glavoboljom.   Popila sam kafu u dnevnoj, upalila TV, dozivjela déjà vu, uzela inventar po stanu i shvatila da imam puno toga pocistiti po kuci.  Sledecih par sedmica sam provela cisteci, kuhajuci, okrecuci stan naopacke.  Slagajuci djecije stvari nasla sam 5 pari cizmica, oko 50 majica sto dugackih sto kratkih rukava, 20+ pari hlaca, 7 zimskih jaknica, igracaka za koje nisam niti znala da ima,  a onda sam sjela na pod i pocela cviliti od neke najcrnje tuge.  Shvatila sam da sam kupovala djetetu sve te stvari samo da bih kupila njenu ljubav dok je ona uporno bjezala ocu u zagrljaj i pitala ga zasto mama spava u ofisu. 

 

Sinoc, legli smo da spavamo i malena je imala temperaturu pa smo je stavili da se mazi kod nas.  Lezeci onako izmedju mene i oca joj, grlila je njega kao i obicno a potom se okrenula ka meni i cvrsto me zagrlila i zaspala.  Uzelo mi je znaci godinu dana da pridobijem sopstveno djete.  Bez kupljenih igracaka, bombonica, bez mita.  Taj zagrljaj je moja  najbolja sestocifrena plata koju sam ikada primila.  Pečat.   

Krem Corba od Krompira:

Potrebno:

- 3 komada dimljenog pureceg špeka

- 4 do 5 vecih krompira

- 1 mrkva

- 1 veca glavica crvenog luka

- 2 cesnja bijelog luka

- 2 stabljike celera

- pola paprike tek da zamirise

- kasicica susene majcine dusice

- mrvica muskatnog orascica

cetvrt litre mlijeka

- mali poljubac slatkog vrhnja a i nemora (mada, sve je sladje sa poljubcem pa vi izvolite)

- So i biber po zelji

- 1 supena kasika gustina razmucena u dvije kasike vode/mlijeka AKO volite guscu supu mada ce supa sama od sebe biti gusta kad se sve izblenda. 

Postupak:

Na malo putera preprziti zajedno purecu slaninu i crveni luk dok vas kuca nezamirise.  Dodati zatim bijeli luk te i njega proprziti.  Dodati papriku i celer te i ovo malo popriziti.   Nakon toga ubaciti krompir isjecen na manje komadice  i mrkvu (mada nije vazno jer ce se sve izblendati na kraju) podliti vodom toliko da pokrije svu masu i kuhati dok se krompir neskuha.  Kada je krompir skuhan doliti mlijeko, poljubac slatkog mlijeka, majcine dusice protrljane u dlanu da malo živne, posoliti i biberiti, dodati muskatni orascic te sve izblendati ili stapnim mikserom (najbolja invencija ikada!) ili sa blenderom.  Probati supu i dosoliti po zelji te pustiti da baci jos jedan kljuc.  Baciti kljuc je legitiman izraz u kuhanju i ja ga obilato koristim :-)))).    U supu se takodjer moze dodati ribanog sira po vasoj zelji koji je lako topiv ili komadice preprzenog kruha prije sluzenja da bi tako zadrzao voj hrskavi integritet. Integritet...takodjer super rijec za koristiti...pravo impresionira narod.   

Ove supice ispadne i Hasi i Husi, sto moj kuharski rijecnik definise kao "mnogo."  Ko zeli guscu supicu moze pomijesati kasiku/dvije gustina (ili cak brasna) i malo mlijeka/vode pa dodati dok supa kljuca da se zgusne.  Takodjer  u supu se moze ubaciti i jedna povrtna kocka ali i nije potrebno.   I za kraj, ova supa se pravi poput Klin Corbe na taj nacin da ubacis sta volis i koliko volis.  Dokle god ima dovoljno krompira da zadrzi integritet supe od krompira ;-). 

Bon apetit!


Noviji postovi | Stariji postovi

Mala Tajna -  Veliko Blago
<< 03/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Old Age Musings:
"Alen Islamovic je Hemingvej!" mamina konstatacija o danasnjim stihoklepcima u poredjenju sa Islamovicem.


Posjetim:

Sevdah za Dusu
Mam x 2
Mama x 2
Mami x 2
Mamija x 2

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
113949

Powered by Blogger.ba