Mala Tajna - Veliko Blago

Novi Dan Nova Nafaka


21.12.2013.

Nova Rubrika:

Zelim zapoceti novu rubriku na blogu gdje bih zabiljezavala neke cudne, lijepe, nesvakidasnje stvari koje mi se (pri)cesto znaju desavati. Nemam previse maste u ovo gluho doba, kod mene 2 iza ponoci, ali valjda ce nesto da mi padne na pamet. Eventualno; nije hica.

 

Osoba sam koja voli cuti lijepe price, kako rekoh nesvakidasnje, cudnovate price koje oraspoloze. Volim takve price i da podjelim sa drugima. Mislim da je to jedna vrsta sadake-oraspoloziti drugoga. Npr, jedan dan sam upoznala palestinca bosanskog porijekla i takvu sam zelju dobila da pisem o tome na blogu ali mi vrag neki nedad. Mozda nekad, kad najzad osmislim tu novu rubriku.

 

Danas malecka bolesna, cak dva dana u skolu nije isla, a moramo na roditeljski da joj idem. (O Boze, jucer se rodila a danas vec sastancimo i raspravljamo ocjene i ponasanje!) Svi se fino spremimo i pravac u skolu. Nakon skole glasali smo gdje da idemo. Dva izbora su bila: hakati vrane okolo ili kuci. Odluka je ipak pala na hakanje vrana.

 

Za vrijeme kratke voznje od skole do shopping centra mezimici su odrzane tri bukvice, saslusali smo jedno izvinjenje, usvojili dvije zalbe, osam obecanja, pet cestitanja, nabacili dva sportska pozdrava, izgovorili jedno glasno hura, otpjevali akapela interpretaciju Skyfall od Adele....i najzad dodjosmo i do nase destinacije. Tu smo malo zabusavali, hodali, kupili neke stvarcice potrebne i one "nako" potrebne i krenuli doma. Hodajuci prema kolima vec u daljini ugledam poprilicno velik novcanik bas kraj nasih kola. I kazem muzu "Evo novcanik!" a on odgovara misleci da je moj "Pa sta ce tu, podigni ga."

 

Novcanik je ogroman, onaj konobarski, pun ravan para (izbrojali nismo jer se netice nas, nije nase, nezelim tudje, boli me briga, radoznalost je ubila macku, jer bih voljela da i meni neko moje izgubljeno vrati itd). Svi moguci vazni dokumenti su u tom novcaniku: karte sa socijalnim brojevima, zelena karta, vozacka, zdravstvena. A na vozackoj slika jedne zene. Mozda cak i najljepsa uzbekistanka koju sam u zivotu vidjela. Rodjena '91, djetesce. Cak joj je i rodjendan bio prije dva mjeseca. U novcaniku njena zdravstvena karta, kako vec rece, te zdravstvena karta njenje novorodjenje bebica. Koja takodjer dijeli njezin rodjendan! Curica.

 

Uvijek sam mislila kako je mojoj rodici koja isto dijeli rodjendan sa svojom mamom. Tako je i ova mlada uzbekistanka otisla da rodi svoju curicu, na dan svoga rodjendana, i uz svu patnju koja dolazi uz porodjaj opet osjecala neku srecu jer zaboga rodjendan joj je. A poradja se, i place, i stenje, i vristi, i krvari. I opet joj drago jer joj je rodjendan. I na kraju joj doktor preda jedan mali zamotuljak u ruke i kaze "Sretan vam objema rodjedan" jer je vec do tada svo osoblje, ubjedjena sam, saznalo da je dosla da se porodi na svoj rodjedan.

 

Eto, tako sam sve nesto zamisljala...a samo Bog zna sta i kako.

 

Potrazili smo je imenom i adresom na internetu i nista nismo nasli. Kuca joj daleko da nosimo to sad sve, mada uvijek postoji opcija da joj posaljem postom. Ali znam koju agoniju osjeca ako je do tada vec shvatila da joj nedostaje novcanik sa sve parama i najvaznijim dokumentima koji je cine legalnoj u ovoj zemlji, te pozeljesmo i ja i suprug da joj odmah javimo da je sve na sigurnom, da se nebrine, i da mirno spava. Ali nista.

 

Svasta se moze saznati iz jednog novcanika. Mlada uzbekistanka i majka dvoje djece. Jedno rodjeno prije neki dan, u zimu, a prvo rodjeno prosle godine, isto u ovo doba godine. Nema niti jedne kreditne kartice u novcaniku. Pravo imigrantski, pomislih, i onda me obuze jedna misao. Sta ako je ovo sve para sto ona ima i trenutno misli da je sve izgubila. Spopala me groznica. I muza. Jer znamo oboje sta znaci imati jednu malu svotu novca koju stalno brojis i prebrojavas samo da se po stoti put uvjeris da ces imati platiti kiriju i ostale dadzbine. To je bilo davno, davno. One prve godine po dolasku iz Bosne. Neponovilo se nikada inshAllah i vazda bolji bili.

 

Onda pozovem kolegicu koja i dalje radi na onome poslu sa kojeg sam pobjegla glavom bez obzira, a na kojem sam imala pristup raznoraznim cudima koji omogucavaju da se saznaju informacije o bilo kome, pa i u misiju rupu da se sakrije. I objasnim sve i kazem trazi vlasnicu ovog novcanika da joj javimo sto prije.

 

I nadjosmo je. I lakse nam je svima. A meni lahnulo pogotovo. Kad znam vec za to dvoje njene djecice, i za nju tako mladu jer znam da sam njenih godina brinula kad cu ici u shopping a ne kad cu i kako cu djecu nahraniti.

 

Jel piju uzbekistanci kafu ;-) reko da je ponudim kad dodje po novcanik. Vjerujem da ce joj trebati nesto jako da se neskljoka od srece. Sve u svemu, bolje se uvijek od srece skljokati nego od tuge. U tu cast, nazdravljam svima: da se uvijek skljokamo od srece, da se upiskimo od smijeha dok nas bubrezi nezabole, da nadjemo sve izgubljeno, da nam na radiju uvijek omiljena pjesma svira,i da nam se uvijek putevi ukrstaju sa dobrim ljudima.

 

Amin i sve najbolje u 2014!

14.11.2013.

Supa će izliječiti sve:

Kad zapocnu prvi zimski dani, kad udjem u kucu i sa vrata odpuhujem i vicem ‘brrr’ pozelim pojesti nista vise nego tanjir supe i parce domaceg hljeba.  Mislim da me nista nemoze ugrijati bolje od grijalice tople supice, po mogucnosti neka krem corbica koja je dovoljno ‘jaka’ da bude citavo jelo (uz krisku dobrog hljeba) ili posluzena kao obecavajuce predjelo.  Ova moja krem corba od krompira je tako glatka, svilenkasta, ma klizi….a posluzila sam je uz domaci hljepcic obogacen maslinama I kimom.  PS hljebcic je napravljen od ostatka mase za ustipke ;-))). 

 

Toplo preporucujem I supicu i dva- u- jedan tijesto za ustipke/pogacice koje se zakuha noc prije, zaboravi u frizideru preko noci, sutradan naprave dizani ustipci koji su van ovoga svijeta a popodne budu kisele lepinje koje su perfektna pratnja ovoj blagoj krem corbi. 

 

U drugim vijestima blizi nam se  kraj ove godine i neznam za vas, ali meni je ova godina proletjela ovom brzinom: fiiiiiiiiiiiiiiiiiijjjjjjjjjjjjjjuuuuuuuuuuuuuuuuuuu.

Prosle godine, u ovo doba, odlucila sam napustiti posao koji me je godinama gusio i ubijao sve ljudsko u meni.  Gurala sam sedam godina na tom poslu i radila samo zbog jednog razloga a taj razlog je bio iskustvo.   Steceno iskustvo ti niko nemoze osporiti niti ignorisati.  Tesko mi je o ovome i pricati/ pisati ali vjerujem da ce mi ova ispovjest pomoci da zacijelim.  Sledim se kad pomislim da sam 7 godina, iz dana u dan, gurala na poslu koji sam u sustini voljela (posao nije bio problem vec ljudi i politika koja je vezana uz posao) ali koji je bio tako naporan da sam znala doci kuci vecinu dana oko 10 noci i ustati sutradan u 6 i opet tako citav dan kao zombi.   Moje kolege, moji pretpostavljeni, nisu mogli da vjeruju kada sam najavila moj neposredni odlazak.  Par dana nakon toga moji pretpostavljeni su me pozvali na sastanak na kojem su, bila sam ubjedjena, htjeli diskutovati moj odlazak I datum istoga te moju zamjenu.  Bila sam, malo je reci, iznenadjena kada su mi dali sledecu ponudu: unapredjenje.  Da, ponudili su mi unapredjenje i sestocifrenu godisnju platu samo da ostanem.  Onaj sejtan sto cuci u svakome i koji nikad nije zadovljan sa nafakom ma koliko velika bila je skocio na tu ponudu.  Ali, koliko god  sam bila pocascena ovom velikodusnom ponudom drago mi je reci da je u meni predvladalo samo jedno a to je bila ljubav za mojom familijom i djetetom koje sam sve manje i manje poznavala zbog stotine sati provedenih na poslu. 

 

Nakon dosta razmisljanja, pricanja sa prijateljima, familijom, pricanja same sa sobom, strahovanja od neimastine (svasta se covjeku vrti po glavi kad je uplasen od nepoznatog), plakanja, pricanja sa Bogom, molitve, jos malo plakanja odlucila sam dici ruke od svega i napustiti posao. 

 

Prvi slobodan ponedeljak sam spavala do 9 a potom se digla sa ogromnom glavoboljom.   Popila sam kafu u dnevnoj, upalila TV, dozivjela déjà vu, uzela inventar po stanu i shvatila da imam puno toga pocistiti po kuci.  Sledecih par sedmica sam provela cisteci, kuhajuci, okrecuci stan naopacke.  Slagajuci djecije stvari nasla sam 5 pari cizmica, oko 50 majica sto dugackih sto kratkih rukava, 20+ pari hlaca, 7 zimskih jaknica, igracaka za koje nisam niti znala da ima,  a onda sam sjela na pod i pocela cviliti od neke najcrnje tuge.  Shvatila sam da sam kupovala djetetu sve te stvari samo da bih kupila njenu ljubav dok je ona uporno bjezala ocu u zagrljaj i pitala ga zasto mama spava u ofisu. 

 

Sinoc, legli smo da spavamo i malena je imala temperaturu pa smo je stavili da se mazi kod nas.  Lezeci onako izmedju mene i oca joj, grlila je njega kao i obicno a potom se okrenula ka meni i cvrsto me zagrlila i zaspala.  Uzelo mi je znaci godinu dana da pridobijem sopstveno djete.  Bez kupljenih igracaka, bombonica, bez mita.  Taj zagrljaj je moja  najbolja sestocifrena plata koju sam ikada primila.  Pečat.   

Krem Corba od Krompira:

Potrebno:

- 3 komada dimljenog pureceg špeka

- 4 do 5 vecih krompira

- 1 mrkva

- 1 veca glavica crvenog luka

- 2 cesnja bijelog luka

- 2 stabljike celera

- pola paprike tek da zamirise

- kasicica susene majcine dusice

- mrvica muskatnog orascica

cetvrt litre mlijeka

- mali poljubac slatkog vrhnja a i nemora (mada, sve je sladje sa poljubcem pa vi izvolite)

- So i biber po zelji

- 1 supena kasika gustina razmucena u dvije kasike vode/mlijeka AKO volite guscu supu mada ce supa sama od sebe biti gusta kad se sve izblenda. 

Postupak:

Na malo putera preprziti zajedno purecu slaninu i crveni luk dok vas kuca nezamirise.  Dodati zatim bijeli luk te i njega proprziti.  Dodati papriku i celer te i ovo malo popriziti.   Nakon toga ubaciti krompir isjecen na manje komadice  i mrkvu (mada nije vazno jer ce se sve izblendati na kraju) podliti vodom toliko da pokrije svu masu i kuhati dok se krompir neskuha.  Kada je krompir skuhan doliti mlijeko, poljubac slatkog mlijeka, majcine dusice protrljane u dlanu da malo živne, posoliti i biberiti, dodati muskatni orascic te sve izblendati ili stapnim mikserom (najbolja invencija ikada!) ili sa blenderom.  Probati supu i dosoliti po zelji te pustiti da baci jos jedan kljuc.  Baciti kljuc je legitiman izraz u kuhanju i ja ga obilato koristim :-)))).    U supu se takodjer moze dodati ribanog sira po vasoj zelji koji je lako topiv ili komadice preprzenog kruha prije sluzenja da bi tako zadrzao voj hrskavi integritet. Integritet...takodjer super rijec za koristiti...pravo impresionira narod.   

Ove supice ispadne i Hasi i Husi, sto moj kuharski rijecnik definise kao "mnogo."  Ko zeli guscu supicu moze pomijesati kasiku/dvije gustina (ili cak brasna) i malo mlijeka/vode pa dodati dok supa kljuca da se zgusne.  Takodjer  u supu se moze ubaciti i jedna povrtna kocka ali i nije potrebno.   I za kraj, ova supa se pravi poput Klin Corbe na taj nacin da ubacis sta volis i koliko volis.  Dokle god ima dovoljno krompira da zadrzi integritet supe od krompira ;-). 

Bon apetit!

05.11.2013.

O Voljenima:

Sa jucerasnjim aksamom nastupila je Islamska Nova Godina, tj. Hidzretska Nova Godina. Sretna i bericetna neka vam je! Takodjer, jucer su se poklopile 3 nove godine: hinduska (Hindu) Nova Godina 2070, dzainiska ( Jains/Jainism) godina 2540 i hidzretska godina 1435. Eh, drago mi je da sam ovo smakla sa svoga srca. Aj sad razlaz.

 

 

 

 

 

 

Nedostajaliste mi svi a posto sam danas u nekom totalnom sentisu latih se tastature. Pravila sam jedno jednostavno jelo koje svi ukucani vole a koje me bas podsjeca na meni dragu strinu, oliti amidzinicu. Strina je bila blaga poput Nelsona Mandele a razborita i promucurna ko Hilari Klinton. Imala je svega cetiri razreda osnovne skole ali je znala citati, pisati a najbolje su joj isle brojke. Cak i nepismeni ljudi znaju da broje i racunaju. Nepismena djeca koja prodaju djevreke/novine/grickalice/dzidze po Juznoj Americi imaju njima svojstven sistem racunanja tako da ih niko nemoze prevariti…a kusur uredno vracaju i to u bobu tacan (citala neku studiju o ovome prije mnogo godina i ostala odusevljena). Seljacka matematika (a i politika) je jako istancana a ova moja strina je upravljala I jednom I drugom kao konjskim kajasima. Ova strina je kuhala nenormalno dobro. Njen je solac grah bio ukusniji nego onaj sa mesom. Njena je sutlija bila toliko kremasta da je izazivala vapaj na vec prvi zalogaj. U mater bi se zakuno ko proba njenu pitu od jabuka da jede baklavu. Allahami, tako je dobra bila! Njene pecene cufte od teletine su tako krckale mislim da bi im Rocco Dispirito I njegova nonna pozavidjeli. Pitu je razvlacila po starinski, cuceci, iz jedne kore preko citave zastrte sobe bez iti jedne rupice u tijestu od koje bi onda napravila par razlicitih pita. Meni se evo noge oduzese samo kad pomislim na to.

 

Ova strina je takodjer imala izniman ukus za salu. Pitala bi me uvijek :”Sladjo duso, pusis li?” a kad joj ja odgovorim ne, ona bi rekla “Ni ja nepusim!” pa bi bacila kutiju sa sve cigarama iza ledja. Onda bi se digla I rekla “Ipak, trebaju mi” I otisla da ih pokupi. Nakon toga bi nasljedio moj glasan kikot. Bila sam tada jako sretna. Da me je neko prikopcao na neki metar koji mjeri srecu otisle bi mu kazaljke. Ovu sam strinu zvala jedne prilike da mi da gorespomenuti recept za cuftice sa teletinom I nije se sjecala. Pitala sam je I za recept za pohovanu piletinu koju je samo pohovala brasnom I jajetom zatim pekla (ovo se sjecam gledajuci nju…pokusala sam praviti I ispalo je nikakovo). Niti toga se nije sjecala. Meni nesto bilo krivo jer sam bila vise nego 100% ubjedjena da mi nece namjerno da kaze recept. Niko od nas tada nije znao da je strina imala rak mozga koji je prouzrokovao dosta bizarnog ponasanje kod nje dok smo mi sve to pripisivali godinama. Dakako, sve joj oprastam. Ali sebi nikako nemogu oprostiti zasto je ranije nisam pitala za te neke recepte pa zapisala da imam i da ih koristim.   

 

Danas sam pohovala pileca prsa ala Strina I sa nekim sitnim izmjenama dobila sam ukusno jelo….ali nikako ono njezino. U svakom slucaju obavezno preporucam ;-)

 

Potrebno:

- I do kila bijelog pileceg mesa istanjenog sa cekicem (kod mene ovo ide ko ludo pa zato velika kolicina a dobro je I dan dva kasnije, staviti u sendvic, nasjeckati u salatu mogucnosti su zaista beskonacne)

 - Meso posoliti, ili vegetiti, I pokiseliti u jogurt najmanje pola sata. Ja takodjer dodam kurkumu u jogurt. Rezultat ce biti iznimno mekano meso. Jogurta koristiti koliko treba da prekrije meso.

- U posebnu posudu sjediniti: 250 gr mjesanog brasna (bijelo + crno u omjeru po vasoj zelji stim sto ce mu crno brasno dodati je ne sais quoi ), kasicica bibera, kasicica aleve paprika, kasicica soli, kasicica susenog bijelog luka, kasicica kurkume (turmeric).

 

Postupak:

 

POSTUPAK A: Piletinu necjediti uopste nego rukama vaditi po dva tri fileta (ja svoje sjecem na trakice ili jos manje komadice) I stavljati u brasno. Posudu sa brasnom po volji poklopiti pa je zestoko protresti da prekrije piletinu. Otresti svaki filet da se oslobdi viska brasna pa ga redati u zagrijanu tavu te prziti da dobiju boju sa jedne pa onda sa druge strane. Ja ih przim tek da dobiju bojicu a ostalo dovrsim u rerni. Tokom pecenja uredno redati u tepsiju i turiti u rernu na jedno 180C da se dopece. Ovako spremljena piletina je hrskava s’polja a iznutra jako socna. Obavezno sebi sakrijem par extra komadica ovako spremljene piletine jer SVE ode za tren oka. Onda se zasramim pa vratim na tanjir i pretvaram se da se nista nije desilo. La, la, la, la.

 

POSTUPAK B: U posudu sa brasnom usuti malo jogurta (moze se koristiti jogurt iz pilece marinade) te sve dobro pomjesati da se dobiju krpice ili grudvice od tijesta. Piletinu valjati u ovo tijesto i sve ostalo je isto. Ove ce se krpice stvoriti I u postupku A s’tim sto ce prvih par fileta biti glatki a ostali izgledati sve frgaviji I rusticniji. Ove vijuge u tijestu ustvari daju hrskavost i ekstra ukus piletini. La, la, ladida, la, la.  Dobar tek zelim!!!

 

PS ovo sam posluzila uz basmati rizu u koju sam takodjer dodala grasak I mrkvu. Od neki dan mi je ostalo bamije te sam I ovo dodala uz rizu. Predjelo nam je bila krem supa od krompira sa dosta mrkve I celera u njoj da napuni mali, gladni stomacic koji se umoran I gladan vratio iz skole.

02.09.2013.

Paging All Supermothers: The Next Bus to Insanitytown is About to Board

Nedostajao mi je blog i zaista mi je zao sto nisam redovnije (redovitije?) pisala. No, tu sam I mogu vam reci da sa promjenama koje ce zadesiti moj/nas zivot za koji dan pisacu…. jos rijedje.

 

Nakon teske odluke da ostavim siguran posao (citaj sigurna i redovna plata, mirovina, zdravstveno osiguranje, raznorazne povlastice) postala sam haus frau. Nakon sto me je konstantno razmisljanje o tome kako cemo placati racune popustilo, uspjela sam uzivati u ovome ljetu toliko da sam iznenadila samu sebe. Svaka majka zna da je najvazniji, najtezi, najzeznutiji posao – posao uzdizanja djece. Ponekad, precesto, I nezahvalna rabota. Ama, ko se sjeca svih promjenjenih pelena, obrisanih nosica, brisanja guze, kuhanja specijalnih ruckova, tetosenja, pitanja, mazenja, nosanja I neprospavanih noci. Da, samo mama I tata I niko vise. Ali, da insan razmislja ovako niko nikada nebi odlucio imati djecu. Prema tome, svaki dan sam se budila I rekla sama sebi dace ovo biti najbolji dan I nakon sto se izvucem iz kreveta svojski sam se prihvatala majcinskih duznosti.

 

I tako, gotovo devet mjeseci, za koje niti sama neznam gdje odose I kako brzo proletise kraj nas, prodjose u jednom treptaju oka. Ponovo mjerim sve u bebecim godinama pa kazem da sam bila u drugom stanju po odlasku sa posla, sada bih imala jednu malu bebicu. Ali, to nije slucaj.

 

Prije mjesec dana, tokom jednog iznenadnog rucka sa prijateljima, dobih ponudu da se ponovo vratim u svijet odraslih, barem vikendom, I prihvatim se novoga posla u mojoj staroj bolnici. Ovo je bila I previse dobra ponuda za mene te prihvatih bez razmisljanja. Samo sam pomislila kako je bolnica manje od pet minuta hoda od mene I niti jedan drugi razlog mi vise nije bio potreban. Takodjer prospekt pricanja sa ljudima koji pricaju “moj strucni jezik” me je totalno odusevio pa mi je i to bio veliki plus. Nisam jos pocela zvanicno raditi ali se definitivno vracam tamo do sredine septembra.

 

Onda prije dva dana stize me jedan sudbonosan poziv: dali zelim raditi za skolu koju takodjer pohadja moja mezimica. Nisam pristala, a kud cu majko mila I jedno I drugo, ali nakon dugog razmisljanja, pricanja sa direktorom skole, vaganja sa svih mogucih uglova, rekoh sudbonosno da sto je instantno penzionisalo moju personu mame koja je dostupna svima, svojoj familiji prevenstveno, 24/7/365, I postah ona koja radi, ne zeljena dva dana u sedmici vec, sedam dana u sedmici!

 

Znam sta mislite: I Bog se odmorio u nedjelju. Jacu se valjda odmoriti ovo do nedjelje ili iza nedjelje. Stvarno, sta me je spopalo da se odreknem casova plivanja sa djetetom, bastovanja po vaznama iza zgrade, bacanja badminton loptice pod pretenzijama da igramo tenis, za sedam radnih dana?????

 

Muz, za ovu priliku, nije upotrebio rijeci da mi dokaze da ja to mogu vec se posluzio drugim “jezikom” pa je rukom samo toboz otresao imaginarnu prasinu sa ramena u stilu “Srce, mozes ti sve.” A njegovo pitanje u najautohtonijem bosanskom je bilo “A sta ces nam kupiti od prve plate?”

 

   


Noviji postovi | Stariji postovi

Mala Tajna -  Veliko Blago
<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Old Age Musings:
"Alen Islamovic je Hemingvej!" mamina konstatacija o danasnjim stihoklepcima u poredjenju sa Islamovicem.


Posjetim:

Sevdah za Dusu
Mam x 2
Mama x 2
Mami x 2
Mamija x 2

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
102441

Powered by Blogger.ba