beats by dre cheap

Nova Rubrika:

Zelim zapoceti novu rubriku na blogu gdje bih zabiljezavala neke cudne, lijepe, nesvakidasnje stvari koje mi se (pri)cesto znaju desavati. Nemam previse maste u ovo gluho doba, kod mene 2 iza ponoci, ali valjda ce nesto da mi padne na pamet. Eventualno; nije hica.

 

Osoba sam koja voli cuti lijepe price, kako rekoh nesvakidasnje, cudnovate price koje oraspoloze. Volim takve price i da podjelim sa drugima. Mislim da je to jedna vrsta sadake-oraspoloziti drugoga. Npr, jedan dan sam upoznala palestinca bosanskog porijekla i takvu sam zelju dobila da pisem o tome na blogu ali mi vrag neki nedad. Mozda nekad, kad najzad osmislim tu novu rubriku.

 

Danas malecka bolesna, cak dva dana u skolu nije isla, a moramo na roditeljski da joj idem. (O Boze, jucer se rodila a danas vec sastancimo i raspravljamo ocjene i ponasanje!) Svi se fino spremimo i pravac u skolu. Nakon skole glasali smo gdje da idemo. Dva izbora su bila: hakati vrane okolo ili kuci. Odluka je ipak pala na hakanje vrana.

 

Za vrijeme kratke voznje od skole do shopping centra mezimici su odrzane tri bukvice, saslusali smo jedno izvinjenje, usvojili dvije zalbe, osam obecanja, pet cestitanja, nabacili dva sportska pozdrava, izgovorili jedno glasno hura, otpjevali akapela interpretaciju Skyfall od Adele....i najzad dodjosmo i do nase destinacije. Tu smo malo zabusavali, hodali, kupili neke stvarcice potrebne i one "nako" potrebne i krenuli doma. Hodajuci prema kolima vec u daljini ugledam poprilicno velik novcanik bas kraj nasih kola. I kazem muzu "Evo novcanik!" a on odgovara misleci da je moj "Pa sta ce tu, podigni ga."

 

Novcanik je ogroman, onaj konobarski, pun ravan para (izbrojali nismo jer se netice nas, nije nase, nezelim tudje, boli me briga, radoznalost je ubila macku, jer bih voljela da i meni neko moje izgubljeno vrati itd). Svi moguci vazni dokumenti su u tom novcaniku: karte sa socijalnim brojevima, zelena karta, vozacka, zdravstvena. A na vozackoj slika jedne zene. Mozda cak i najljepsa uzbekistanka koju sam u zivotu vidjela. Rodjena '91, djetesce. Cak joj je i rodjendan bio prije dva mjeseca. U novcaniku njena zdravstvena karta, kako vec rece, te zdravstvena karta njenje novorodjenje bebica. Koja takodjer dijeli njezin rodjendan! Curica.

 

Uvijek sam mislila kako je mojoj rodici koja isto dijeli rodjendan sa svojom mamom. Tako je i ova mlada uzbekistanka otisla da rodi svoju curicu, na dan svoga rodjendana, i uz svu patnju koja dolazi uz porodjaj opet osjecala neku srecu jer zaboga rodjendan joj je. A poradja se, i place, i stenje, i vristi, i krvari. I opet joj drago jer joj je rodjendan. I na kraju joj doktor preda jedan mali zamotuljak u ruke i kaze "Sretan vam objema rodjedan" jer je vec do tada svo osoblje, ubjedjena sam, saznalo da je dosla da se porodi na svoj rodjedan.

 

Eto, tako sam sve nesto zamisljala...a samo Bog zna sta i kako.

 

Potrazili smo je imenom i adresom na internetu i nista nismo nasli. Kuca joj daleko da nosimo to sad sve, mada uvijek postoji opcija da joj posaljem postom. Ali znam koju agoniju osjeca ako je do tada vec shvatila da joj nedostaje novcanik sa sve parama i najvaznijim dokumentima koji je cine legalnoj u ovoj zemlji, te pozeljesmo i ja i suprug da joj odmah javimo da je sve na sigurnom, da se nebrine, i da mirno spava. Ali nista.

 

Svasta se moze saznati iz jednog novcanika. Mlada uzbekistanka i majka dvoje djece. Jedno rodjeno prije neki dan, u zimu, a prvo rodjeno prosle godine, isto u ovo doba godine. Nema niti jedne kreditne kartice u novcaniku. Pravo imigrantski, pomislih, i onda me obuze jedna misao. Sta ako je ovo sve para sto ona ima i trenutno misli da je sve izgubila. Spopala me groznica. I muza. Jer znamo oboje sta znaci imati jednu malu svotu novca koju stalno brojis i prebrojavas samo da se po stoti put uvjeris da ces imati platiti kiriju i ostale dadzbine. To je bilo davno, davno. One prve godine po dolasku iz Bosne. Neponovilo se nikada inshAllah i vazda bolji bili.

 

Onda pozovem kolegicu koja i dalje radi na onome poslu sa kojeg sam pobjegla glavom bez obzira, a na kojem sam imala pristup raznoraznim cudima koji omogucavaju da se saznaju informacije o bilo kome, pa i u misiju rupu da se sakrije. I objasnim sve i kazem trazi vlasnicu ovog novcanika da joj javimo sto prije.

 

I nadjosmo je. I lakse nam je svima. A meni lahnulo pogotovo. Kad znam vec za to dvoje njene djecice, i za nju tako mladu jer znam da sam njenih godina brinula kad cu ici u shopping a ne kad cu i kako cu djecu nahraniti.

 

Jel piju uzbekistanci kafu ;-) reko da je ponudim kad dodje po novcanik. Vjerujem da ce joj trebati nesto jako da se neskljoka od srece. Sve u svemu, bolje se uvijek od srece skljokati nego od tuge. U tu cast, nazdravljam svima: da se uvijek skljokamo od srece, da se upiskimo od smijeha dok nas bubrezi nezabole, da nadjemo sve izgubljeno, da nam na radiju uvijek omiljena pjesma svira,i da nam se uvijek putevi ukrstaju sa dobrim ljudima.

 

Amin i sve najbolje u 2014!

Mala Tajna - Veliko Blago
http://malatajna.blogger.ba
21/12/2013 08:25